Kleveta i sloboda izražavanja u praksi sudova

Kleveta i pravo na slobodu izražavanja

Uvodno izlaganje suda

U praksi “Kleveta i sloboda izražavanja” presude jedna od presuda je data u ovoj formi obrazloženja: Sud će najprije izložiti odredbe materijalnog prava koje se imaju primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari i to prije svega relevantne odredbe Zakona o zaštiti o klevete F BiH (Sl. novine FBiH, br. 19/03 i 73/05 – u daljem tekstu ZZK) koji u članu 1. propisuje građansku odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Članom 3. ZZK propisano je da se ovaj zakon tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavanja. Članom 6. ZZK propisana je odgovornost za štetu (stav 1. svako lice), pri čemu su za klevetu u sredstvima javnog informisanja dalje odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja (stav 2.), te je propisano da štetnik odgovara za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznio ili pronio izražavanje neistinite činjenice, s tim da ako se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog značaja, štetnik je odgovoran ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. Član 7. Zakona o zaštiti od klevete F BiH propisuje slučajeve nepostojanja odgovornosti za klevetu, pa tako ista odgovornost ne postoji ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno u nebitnim elementima, te ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno, pri čemu kod ocjene pitanja “razumnosti” sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili preneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja. Članom 8. Zakona propisana je dužnost oštećenog da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja, dok je članom 10. propisano da obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete, a pri čemu je sud dužan da cijeni sve okolnosti slučaja.

Pozivanje na ljudska prava

Članom 10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (Službeni glasnik BiH 6/99) propisano je da svako ima pravo na slobodu izražavanja, a koje pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice, pri čemu ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenih zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, spriječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala, ugleda ili prava drugih, spriječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta ili nepristrasnosti sudstva. Cilj građanske odgovornosti nije da se spriječi pravo na slobodu izražavanja koje je zajamčeno Ustavom i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a koje je jedno od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa, pri čemu se štiti i izražavanje koje može uvrijediti, ogorčiti i uznemiriti, sve sa ulogom sredstava javnog informisanja kao javnih posmatrača i prenosioca informacija javnosti.

Šta predstavlja klevetu

Sud također prije ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva nalazi potrebnim obrazložiti i samu definiciju klevete kao neistinite komunikacije koja šteti ugledu druge osobe ili kao nezakonit čin namjere i nepažnje kojim se uzrokuje povreda druge osobe putem iznošenja ili širenja neistinitih činjenica trećoj osobi, odnosno predmet iznošenja ili pronošenja mogu biti samo tvrdnje koje se odnose na određeni događaj, objektivna stanja, pojave, svojstva i osobine nekog lica čija se istinitost može objektivno utvrđivati i ocjenjivati, a sadržina tvrdnji se treba odnositi na radnje i događaje iz prošlosti ili sadašnjosti. Nasuprot tome, ukoliko se radi o okolnostima čije se postojanje ili nepostojanje u stvarnosti ne može utvrditi ili se radi o uopćenoj subjektivnoj ocjeni, zaključku ili mišljenju o drugom licu, tada se neistinitost takve izjave ne može dokazivati jer iste ne sadrže minimum činjenica koje bi se mogle provjeriti objektivnim dokazima.

Uvjeti za odgovornost – kleveta ili sloboda izražavanja

Međutim, za postojanje klevete treba kumulativno da postoje slijedeći uvjeti -postojanje/objavljivanje neistinitog sadržaja (iznošenje i pronošenje), šteta po fizičko ili pravno lice, namjera ili određeni stepen nepažnje, identifikacija lica kojem se nanosi šteta i da se izražavanje o nekome učini dostupnim trećim licima. Iz provedenih dokaza sud zaljučuje da već prvi uslov nije ispunjen tj. postojanje/objavljivanje neistinitog sadržaja (iznošenje i pronošenje) jer je u prethodnim pasusima sud naveo zbog čega smatra da je navod tuženog damu je tužitelj verbalno zaprijetio u suštini istinit, a imajući u vidu svu hronologiju događaja i zdravstveno stanje tuženog koji je i prije navedenog događaja posjećivao psihijatra zbog problema na poslu i zbog čega mu je nadležni ljekar konstatovao depresivnu simptomatologiju, snižen pragtolerancije na frustracije, labilan afekat, itd., a sve zbog nelagoda koje doživljava na poslu sa nadređenim, smjene s jednog radnog mjesta i činjenice da zbog svih dešavanja nema želju za odlaskom na posao, a što sve proizlazi iz nesporne medicinske dokumentacije za tuženog.

Mišljenje štetnika i namjera da nenese štetu

Iznesene činjenice o tužitelju se odnose i na pitanja od javnog značaja, pa bi stoga tuženi bio odgovoran ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja, a što takođe nije dokazano. Sud cijeni da je tuženi iznio mišljenje, subjektivnu ocjenu kao i dijelom činjenice koje su u suštini tačne, te samo u manjem dijelu netačne shodno čl. 7 Zakona i za koje tuženi nije znao da su neistinite zbog svog zdravstvenog, depresivnog  stanja i već prisutnih problema na poslu od ranije i da tuženi nije imao namjeru oklevetati tužitelja.

Pri prednjem bitno je napomenuti i praksu Ustavnog suda BiH. Ustavni sud, u tom smislu, u predmetu broj AP-2501/15 od 06.12.2017. godine i AP-2193/15 od 15.11.2017. godine, podsjeća na presudu Evropskog suda u predmetu Dalban protiv Rumunije (presuda od 28. septembra 1999. godine, tač. 49-50) u kojoj je aplikant, novinar, napisao članak u kojem se govorilo o nizu prevara koje je počinio izvršni direktor poljoprivrednog preduzeća u vlasništvu države s kojim je bio povezan jedan od senatora, zbog čega su ga domaći sudovi sankcionirali. Evropski sud je, utvrđujući kršenje prava na slobodu izražavanja, naveo da bi „bilo neprihvatljivo da se novinaru zabrani izražavanje kritičkog vrijednosnog suda osim onda kada je u stanju dokazati njegovu istinu“. U tom slučaju Evropski sud je uočio da nema dokaza prema kojima je opis događaja iz članka potpuno neistinit i da je cilj bio isključivo podsticanje klevetničkih izjava protiv izvršnog direktora i senatora, da nije pisao o aspektima privatnog života, već o njegovom ponašanju i držanju u svojstvu izabranog predstavnika i da se novinari pod određenim okolnostima mogu osloniti na čak i glasine kada izvještavaju o pitanjima od javnog interesa, dok su domaći sudovi u Ruminiji smatrali da način na koji je aplikant iznio svoje mišljenje ne odgovara realnosti i da se, stoga, radi o kleveti, te da je činjenica prema kojoj nije bilo osnova da se protiv izvršnog direktora pokrene krivični postupak zbog navodnih prevara dovoljna da se utvrdi da je informacija u članku neistinita.

Kleveta i sloboda izražavanja u praksi Ustavnog suda BiH

Kleveta i sloboda izražavanja u praksi Ustavnog suda BiH u ovom predmetu se pozvala na odluku: Ustavni sud BiH u Odluci 2501/15 navodi da pri ocjeni da li je postojala kleveta redovni sudovi treba da ocijene da li je u okolnostima konkretnog slučaja postojao legitimni interes da se društvena zajednica obavijesti o nepravilnostima o kojima je pisano, te da sporno izražavanje dovedu u širi kontekst i kontekst relevantnih odredaba ZZK, dakle, onih koje propisuju odgovornost za klevetu i onih koje propisuju izuzetke od ove odgovornosti, standardima uspostavljenim u odredbi člana 10. Evropske konvencije, na način da ne prekorače granice „slobodne procjene“ koju, u smislu navedene odredbe, apelanti uživaju, te da to ne rezultira miješenjem u pravo apelanata na slobodu izražavanja, koje u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu i da shodno tome odgovore na pitanja: da li je u konkretnom slučaju napravljena jasna distinkcija između činjenica i vrijednosne ocjene, te da li su uzeti u obzir svi relevantni faktori, bez obzira na to da li je u pitanju činjenica ili vrijednosni sud, i to: da li informacija doprinosi raspravi od javnog interesa, ili su iznesene tvrdnje koje se tiču privatnosti lica koje je u pitanju, da li je lice o kojem je riječ javna ili privatna ličnost, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju (djelomično ili potpuno), da li je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno, da li su ispoštovani općeprihvaćeni profesionalni standardi i, konačno, da li su prenositelji informacije postupali u dobroj vjeri?

Odlučujuće činjenice – javna ličnost

Kod razmatranje “klevete i slobode izražavanja” sud se bazira na sljedeće odlučne činjnice: Naime, Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i da je tužitelj javna ličnost, da je pitanje njegovog rada i djelovanja od javnog značaja, da se radi o posebno osjetljivoj temi za slobodu medija i novinarstva, tako da u tom pravcu sud podržava najširi oblik slobode izražavanja. Takođe, sve navedene izjave tuženog su rezultat materijalnih akta, te izjava parničnih stranaka. Sud takođe zaključuje da namjera tuženog nije bila da okleveta tužitelja već da izrazi mišljenje koje je upravljeno ka cilju da se tuženi,koji od prije ima problemana poslu, zaštiti od pritisaka i mobinga na poslu zbog osporavanja rezultata konkursa za članove UO ustanove za koju radi. Takođe, nije dokazano da je tuženi imao namjeru da iznese neistinit sadržaj s ciljem da nanese štetu tužitelju jer se sporni navodi odnose na pitanja od javnog značaja, dok je s druge strane dokazano da je izražavanje tuženog tačno u pretežnom dijelu.

Interes javnosti je nesporan i na prvom mjestu

Naime, pronošenje predstavlja objektivnu informaciju o izražavanju drugih lica i isto se odnosi na pitanja od javnog značaja sa kojima javnost mora biti upoznata. Sud nalazi da u konkretnom nije narušena ravnoteža koja treba postojati između prava na slobodu izražavanja garantovanu Evropskom konvencijom i prava pojedinca na zaštitu njegovog ugleda, koje je zaštićeno članom 10. stav 2. Sud is­ti­če da slo­bo­da iz­ražavan­ja pred­stavlja jedan od su­štin­skih te­me­lja de­mo­krat­skog dru­štva. Ona ima važnu ulo­gu budnog posmatrača jav­nih zbi­van­ja i za­da­tak da pre­nosi in­form­a­ci­je i ide­je ko­je su važne za jav­nost, budući da i javnost ima pra­vo da o tim in­formacijama i ide­ja­ma bu­de oba­vije­šte­na, a Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine reguliše građansku odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica, zbog toga, da se pravo na slobodu izražavanja ne zloupotrijebi i ne pretvori u svoju suprotnost, te izražavanjem neistinitih činjenica nanese šteta ugledu drugom namjerno ili nepažnjom, a što u konkretnom nije slučaj.

Kako se članak bavi pitanjem od javnog interesa, a oštećeni je osoba koja svojim statusom utiče na pitanja od javnog interesa i to na dvije funkcije u istoj instituciji, to se odgovornost za klevetu ograničava na namjeru neistinitog izražavanja ili nepažnju zbog koje su iznesene ili pronesene neistinite činjenice u smislu odredbe člana 6. stav 4 i 5. Zakona o zaštiti od klevete[1]. Ovaj sud smatra da je tuženi u toku postupka dokazao da mu nije bila namjera neistinitog izražavanja tim prije što je prenio izjavu tužitelja na način na koji ju je shvatio obzirom na medicisnki utvrđeni nizak stepen tolerancije na frustracije, te da je u skladu s čl. 7 st. 1 t. c sud imao u vidu i sve okolnosti slučaja kao što su način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda – nije dokazano da je tuženi postupao sa namjerom nanošenje štete tužitelju već sa obavezom infomisanja javnosti, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno-obzirom da su navedene informacije saopštene javno u dopisu BH novinari, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica – što potvrđuju iskazi stranaka i materijalni dokazi, te se sve odnosi na pitanja od javnog značaja.