Promijenjene okolnosti [4 suda]
Promijenjene okolnosti u praksi sudova Hrvatske; „Nisu, međutim, ostvareni žalbeni razlozi u odnosu na odluku o protutužbenom zahtjevu. Kako je i za odluku o tome zahtjevu odlučna činjenica je li ugovor između parničnih stranka raskinut ili nije, odnosno je li tuženik od tužitelja zatražio izmjenu ili raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti, kako je to propisano odredbom čl. 369. st . 1. ZOO-a, za zaključiti je da se nisu ostvarile pretpostavke odgovornosti za štetu protutuženika, već naprotiv tuženik-protutužitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu isporuke cijepova na koje se obvezao.
Dakle, niti je tuženik tužitelja izvijestio o promijenjenim okolnostima, neovisno o tome jesu li one bile doista onakve kako to zahtjeva odredba čl. 369. st . 1. ZOO-a, niti je izvršio svoju ugovornu obvezu iz važećeg ugovora, pa nema pretpostavki za protutuženikovu odgovornost za naknadu štete zbog povrede ugovornih obveza. Pri tome valja istaknuti da je tuženik-protutužitelj, prema ispravama u spisu prvi put pozvao tužitelja-protutuženika na ispunjenje ugovornih obveza dopisom od 21. svibnja 2008., dakle, nakon pokretanja ovog parničnog postupka (dopis na listu 15. spisa).
Osim što u navedenom pozivu tuženik-protutužitelj pogrešno polazi od tvrdnje da je upravo tuženik predložio izmjenu ugovora i upozorio tužitelja na štetu zbog neprihvaćanja izmjena ugovora, jer, kako je navedeno, takve dopise nije slao tuženik već društvo J. d.o.o., iz Slovenije, valja reći da je tuženik kao prodavatelj nakon isteka roka u kojem je trebao isporučiti cijepove na skladište kupca, ovdje tužitelja, dakle nakon 1. travnja 2008. prvi put tek nakon gotovo dva mjeseca pozvao na preuzimanje ne svih već preostalih neprodanih 80.000 loznih cijepova. Iz navedenog dopisa je za zaključiti da tuženik nije u ugovornom roku bio spreman po ugovorenim uvjetima predati tužitelju ugovorene cijepove. „ (44. Pž-692/10-4 Visoki trgovački sud Hrvatska)
Promijenjene okolnosti u praksi i mogućnost raskida ugovora
“Prema ocjeni prvostupanjskog suda, ako se radilo o okolnostima iz čI. 369. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koje se u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogle predvidjeti, te ispunjenje obveze za tuženika postalo pretjerano otežano, ili bi mu moglo nanijeti veliki gubitak, onda je tuženik mogao tražiti izmjenu ili raskid ugovora. Tuženik to svoje pravo nije iskoristio. Na promijenjene okolnosti poziva se tek kada je već bio u zakašnjenju, na što nije imao pravo. Prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj zakonito ostvario kupnju radi pokrića.
Ugovor je raskinuo nakon isteka naknadnih rokova za ispunjenje i kupnju radi pokrića ostvario pod najpovoljnijim uvjetima, odnosno od najpovoljnijeg ponuđača. Zbog toga tužitelju na temelju odredbe čI. 477. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 135/05, 41/08, dalje: ZOO) pripada pravo razliku cijene koju je platio kod kupnje radi pokrića i cijene koju bi platio prema ugovoru sa tuženikom, a to je sporni utuženi iznos. Žalitelj nije u pravu kada tvrdi da je neprihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda da tuženik nije koristio svoja prava iz Zakona o obveznim odnosima (ZOO) koja mu pripadaju u slučaju nastupanja primijenjenih okolnosti iz čl. 369. ZOO-a.
Naime, raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti u smislu odredbe čI. 369. st. 1. spomenutog zakona može se zahtijevati samo konstitutivnom tužbom povodom koje sud može konstitutivnom presudom odlučiti o raskidu ugovora. Takvu tužbu tuženik nije podnio, a mijenjanje uvjeta ispunjenja ugovora ne može zahtijevati bez suglasnosti protivne strane. Prema odredbi čI. 369. st. 4. ZOO-a, kod zahtjeva za raskid ugovora ugovor se neće raskinuti ako protivna strana ponudi ili pristane da se određene odredbe ugovora pravično izmijene.
U pravu je žalitelj kada navodi da nije dopušteno tužbom od suda tražiti raskid već raskinutog ugovora. U ovom slučaju tužitelj je jednostrano raskinuo ugovor izjavom od 28. studenog 2007. i izvijestio tuženika o pristupu kupnji radi pokrića. Već dva mjeseca prije toga, odnosno dopisom od 28. rujna 2007. tuženik je tužitelju dao do znanja da nije u mogućnosti ispuniti obvezu iz ugovora br. 13/07 od 15. svibnja 2007., jer više ne može isporučiti ugovorenu robu, a u dopisu od 26. listopada 2007. navodi da je ugovor od 15. svibnja 2007. nevažeći i ne proizvodi učinke, jer ga je potpisala neovlaštena osoba i ponovo ističe promijenjene okolnosti na tržištu.
Dakle, prije nego što je tužitelj jednostranom izjavom raskinuo ugovor tuženik je imao vremena podnijeti tužbu sa zahtjevom za raskid ugovora pozivajući se na odredbu čl. 369. ZOO-a.” (Pž-6819/09-3, Visoki trgovački sud RH)
Promijenjene okolnosti u praksi sudova Srbije
Promijenjene okolnosti u praksi suda Srbije pronalazimo i u ovom stavu; „Ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti zbog kojih strana ugovornica ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtijavati da se ugovor raskine ako je očiigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po opštem mišljenju bilo nepravilno održati ga na snazi takav kakav je, a ne može zahtijevati raskid ako je bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir promjenjene okolnosti na koje se poziva ili ih je mogla izbeći ili savladati. Mogućnost pobijanja ugovora zbog promenjenih okolnosti predviđena je samo kod dvostrano teretnih ugovora.“
Promijenjene okolnosti u praksi suda Brčko Distrikta
„…Odredbom člana 133. stav 5. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da ako sud izrekne raskid ugovora, na zahtjev druge ugovorne strane će obavezati stranu koja ga je zahtijevala da naknadi drugoj strani pravičan dio štete, koju zbog toga trpi.
Ovaj sud nalazi da ocjenom utvrđenih činjenica u prvostepenom postupku sa aspekta promijenjenih okolnosti koje su dovele do raskida ugovora u ovoj pravnoj stvari, tužitelj ima pravo potraživati dio štete koju zbog raskida ugovora u konačnici trpi, odnosno da tuženi, polazeći od principa da kada do raskida zbog promijenjenih okolnosti dođe teret mora biti načelno jednako disperzovan na obje ugovorne strane, treba biti obavezan da tužitelju nadoknadi dio pravične štete, koju isti zbog raskida trpi.
Pravičan dio štete koju tužitelj zbog raskida ugovora trpi, po ocjeni ovog suda, jeste iznos od 675.828,00 KM jer isti predstavlja, prema utvrđenju prvostepenog suda zasnovanom na neosporenom nalazu vještaka C. D., novčani ekvivalent radova koje je tužitelj prije zabrane od strane tuženog obavio vršeći podzemne i zemljišne radove na lameli I i lameli II, i kod činjenice da je konkretne radove tužitelj obavio prije izdavanja građevinske dozvole, čime je postupio suprotno odredbi tada važećeg člana 84. Zakona o prostornom uređenju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (načelna zabrana izvođenja bilo kakvih radova prije izdavanja građevinske dozvole).
Naime, tačno je da naknadno (dana 24.07.2006. godine) izdata građevinska dozvola ne legalizuje radnje tužitelja, međutim, pri ocjeni da li tuženog u smislu odredbe člana 133. stav 5. Zakona o obligacionim odnosima treba obavezati da tužitelju nadoknadi pravičan dio štete koju ovaj zbog raskida trpi, valja uzeti u obzir da su nakon raskida, izdaci tužitelja učinjeni u pogledu izvedenih radova, evidentna šteta za njega koja je očigledno i nedvojbeno nastupila kao posljedica njegovog nastojanja da ugovorom preuzete obaveze izvrši u ugovorenom roku.
Osim toga, treba uvažiti i činjenicu da je tužitelj blagovremeno podnio zahtjev nadležnom organu za izdavanje građevinske dozvole, a da je njegovom zahtjevu udovoljeno tek nakon što je Skupština Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, dana 27.04.2006. godine pod brojem 0-02-022-64/06, donijela Odluku o naknadnoj saglasnosti na potpisane ugovore o kupoprodaji prava građenja na gradskom građevinskom zemljištu odnosno na nekretninama označenim kao k.č. broj 857/54, br. 857/55, br. 857/57, br. 857/58, br. 857/59, br. 857/60, br. 857/61, sve upisane u zk.ul. broj 10496 KO Brčko, dakle, uvažiti činjenicu da do izdavanja građevinske dozvole nakon proteka zakonom propisanog roka više od dvije godine, nije došlo zbog propusta tuženog. Promijenjene okolnosti u praksi;
Odlučujući o tome da li tuženi treba biti obavezan da snosi pravičan dio štete, koju zbog raskida tužitelj trpi, ovaj sud je prihvatio stav prvostepenog suda da se kod ocjene šta predstavlja štetu u smislu odredbe člana 133. stav 5. Zakona o obligacionim odnosima, može govoriti samo o šteti koja je u momentu raskida “materijalizovana”, odnosno o šteti koja u momentu raskida za ugovornu stranu koja nije zahtijevala raskid egzistira, a to znači da tužitelj u ovom sporu ne može osnovano potraživati naknadu štete zbog izgubljene dobiti, kako to u žalbi koju je izjavio, tužitelj neosnovano ukazuje. (Odluka AP suda BD Broj: 96 0 P 029847 13 Gž)
Promijenjene okolnosti u praksi Vrhovnog suda FBiH kod naknade plate i prekida rada
Za promijenjene okolnosti u praksi sudova FBiH zanimljiv je stav; „…..Odredbom člana 72. stav 1. i 3. Zakona o radu[1][2] regulisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.
Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoj u proizvodnji i sl.) u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. I Pravilnikom o radu tuženog od 12.03 2007 godine, odredbom člana 76., istog je propisano da uposlenik ima pravo na naknadu plaće, između ostalog u slučaju prekida rada bez njegove krivice, a člana 77. propisuje da se ova naknada određuje odlukom direktora društva a nesporno je da direktor tužene nije donio odluku o ovakvoj naknadi.
Drugostepeni sud je shvatanja da tužitelju ne pripada pravo na naknadu plaće u smislu člana 72. stav 3. Zakona o radu koji se odnosi na privremeni zastoj u proizvodnji, kod činjenice da više od četiri godine radne neangažiranosti tužitelja, ne može se smatrati privremenim zastojem u proizvodnji, da tužitelj tokom postupka nije dokazao razloge zbog kojih nije radio, tako da na pouzdan način nije utvrđeno da li je do prekida rada došlo krivicom tužitelja ili zbog privremenog zastoja u proizvodnji ili iz drugih razloga.
Po ocjeni ovog suda ovaj zaključak drugostepenog suda je neprihvatljiv. Naime, drugostepeni sud u potpunosti zanemaruje da je tuženi u odgovoru na tužbu izričito naveo da tuženi ne radi više godina i da najvjerovatnije tužitelj nije kriv što je došlo do prekida rada, kao i da tuženi kao poslodavac u utuženom periodu tužitelju nije riješio radno pravni status.
Kod ovakvog utvrđenja i nespornih činjenica da tuženi ne radi više godina i da je sam tuženi učinio nespornim da tužitelj nije kriv što je došlo do prekida rada kod tuženog, neprihvatljivo je stanovište drugostepenog suda kojim stavlja na teret tužitelju da dokazuje činjenice da nije kriv što nije dolazio na posao. Dakle, kod ovakvih utvrđenja može samo proizilaziti zaključak da razlozi za prekid rada su mogli biti iznuđeni objektivnim okolnostima ili postupcima tuženog kao poslodavca, a nikako skrivljenim ponašanjem zaposlenika.
Nadalje, za razliku od plaće koja se ostvaruje radom, naknada plaće se ostvaruje bez rada u slučajevima koji su određeni zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. U konkretnom slučaju za naknadu plaće za vrijeme neskrivljenog prekida rada postoji osnov u zakonu i u Pravilniku o radu tuženog. Prema tome, radi se o jednom od prava proisteklih iz rada, koje su zakon, a i akti samog poslodavca izričito garantovali, pri čemu mjere trajanja ovog prava nisu ograničene ni u zakonu ni u pravilniku o radu, dakle ne predviđaju potpuni gubitak ovog prava odnosno naknade plaće u slučaju prekida rada u dužem trajanju.“ (Odluka Vrhovnog FBiH Broj: 53 0 Rs 045534 17 Rev)