Medijsko pravo Bosne i Hercegovine

U posljednjih nekoliko godina, kako među studentima, novinarima, tako i među kolegama advokatima, sve aktuelnija tema je medijsko pravo ili pravo medija.

Iako još nisam naišao na konkretnu definiciju medijskog prava, lično smatram da je nastalo kao jedna mješavina više prava, ponajviše građanskog,  ustavnog, upravnog pa čak i krivičnog prava.

Šta je medijsko pravo?

Kako domaće zakonodavstvo ne poznaje pojam “medijsko pravo“ to je teško govoriti o opće prihvaćenom stavu, ali valja navesti definiciju koju je V.V.Vodinelić naveo u svom djelu “Pravo masmedija” gdje se stoji da “medijsko pravo posreduje između onoga čiju informaciju odašilje i onoga koji informaciju prima”, a sve iz razloga što i izraz “mediji” dolazi od glagola “mediare”.

Drugi izvori navode kako je to odnos između građana i medija, odnosno, svi pravni odnosi nastali u vezi sa djelatnošću medija.

Međutim, ne upuštajući se u daljnju analizu i razrađivanje definicije medijskog prava, smatram da je bitno navesti koje sve oblasti prava i segmente života obuhvata, a što se najbolje može uočiti navođenjem osnovnih izvora medijskog prava.

Medijsko pravo u Bosni i Hercegovini

obuhvata sljedeće oblasti prava, odnosno, izvore medijskog prava koji se mogu pronaći u sljedećim propisima:

• Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda;
• Zakoni o slobodi pristupa informacijama;
• Zakon o zaštiti od klevete FBiH (Službene novine FBiH, broj 59/02, 19/03 i 73/05);
• Zakon o zaštiti od klevete RS (Službeni glasnik RS, broj 37/01);
• Kodeks za štampu i online medije;
• Kodeks časti BH novinara;
• Kodeks o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija

Od svega navedenog najviše prakse postoji u primjeni Zakona o zaštiti od klevete, o čemu će više riječi biti u idućem članku.

Advokatski ured Huskić

Sarajevo, juna 2013.